Bas sad gledam raymonda i skuzim da sam otupio. Ne, ne nisam se napio ili koristio neku supstancu pa izgubio ostrinu. Nije to nego, a to mi se vec neko vrijeme desava, da jednostavno reakcija na neku smijesnu scenu traje. Neznam dali me kuzite govorim o tome da sam znao pretpostaviti sa ce se desiti iako se i nije desilo. Sad to zvuci kao da vidim buducnost sa ne zelim reci jer bi to moglo okrenuti temu na drugu stranu. Stvarno neznam kako izgubis "ostrinu" i postanes "normalan" jos jedan od onih. Mozda je jedan od razloga manjak komunikacije ili nekvalitetna komunikacija. Kako god okrenes ni jedno ni drugo nije dobro. Priznajem da mi to malo smeta, to sa sam poceo gubiti ostrinu postajem jedan on "onih", neznam kako me drugi vide, ali mislim da sam imao svojih svijetlih trenutaka kroz vrijeme sa ili bez stimulansa. Cak i sarkazam koji volim koristiti vise nije britak kakav je bio. Vidis pisem o tome kako gubim ostrinu i ovaj post je pravi primjer toga. Jebeni emo. Pis
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)

Nema komentara:
Objavi komentar