povijest se ponavlja

jebeno istinito. kroz zadnjih par godina dvanajsti mjesec je uvijek isti. prvo nista a onda se sve pocinje kuhati i do polovice mjeseca sranje je u vrhuncu. normalno govorim o poslu. vec nekoliko godina zaredom zadnji mjesec donosi nevrijeme recimo. sve pocinje da to nazovemo laganim kuhanjem corbe. onako imas posla (a hvala bogu uvijek ga ima) ali ne toliko da se trebas brinuti za rokove. zatim se dogovori neki posao onako kao slag na kraju i onda pocinje festa. prvo se rade nacrti pa se tu izgubi par dana, pa se onda naruci materijal i tu se izgubi par dana, pa izrada i sve dok dodje do mene obicno bude pet do dvanaest da tako kazem. normalno posao se treba zavrsiti i direktor ocekuje da se ormar, kuhinja, ili nes zavrsi i da se isporuci kupcu. kako svi ljudi imaju osjecaje tako ih imam i ja pa ponekad osjetim stres posla. kako se rok blizi a posao ide nekim tempom koji se nadredjenima ne svidja na meni stres pocinje ostavljati trag. normalno kako to obicno biva ko najebe? svi redom, tako da obicno u dvanajstom mjesecu uspijem ¨zaratiti¨ sa svima. jebiga kad sam takav lik. ovog mjeseca je babaroga dosla ranije pa od sutra pocinje play. normalno vec u startu kasnim nekoliko dana pa je sve jos zanimljivije. normalno je i to da cu svako jutro morati izvjestavati direktora a vjerojatno i sefa o svom napredku. koje sranje. ko da se to nije moglo poceti raditi ranije kad je bilo ¨praznog prostora¨? normalno da nije. sta je tu je od kukanja nema pomoci. treba se uhvatiti u kostac sa problemom i rijesiti ga. ovaj kostac je vec izlizana fraza bolje da kazem da treba zaplesati tango sa zivcem. pis