Razvod

Part 4.

vec sam rekao da se u uljanik ne moze sam tako doci i dobiti posao. kad god sam pitao ljude ima li posla svi su mi govorili da ima i da je nedostatak ljudi, sa je tocno s obzirom da je prosjek godina u brigadu u koju sam ja htio ici preko pedeset godina a da mladjih ljudi nije nigdje bilo na vidiku.
kako od pokusaja lobiranja kod ljudi nije bilo nekog uspjeha, preko bivseg kolege dosao sam u kontakt sa osobom koja je bila voljna nam pomoci oko naseg problema, matteu i meni. iskreno ni sam ne znam koliko puta sam zvao tog covjeka pitajuci ga uvijek isto: ima li kakvih novosti? odgovor bi manje vise uvijek bio negativan s dozom optimizma. uvijek bi mi ta osoba rekla pokusavam, razgovaram i da vjerovao sam tim rijecima.
situacija u firmi sa se mattea i mene tice bila je sve jasnija da se vise ne vidimo tamo. ostali radnici su mozda mislili da kroz nase otvoreno nezadovoljstvo pokusavamo dobiti bolju poziciju u novim mogucim pregovorima oko povecanja place, kazem mozda jer stvarno nisam siguran. cinilo se da ne vjeruju da cemo stvarno otici je su nas zajebavali govoreci za nas da smo saljivdjije, pa bi se iz toga moglo zakljuciti da nas nisu smatrali ozbljnima.
blizio se kraj gradnje jednog broda shodno tome i pritisak da se posao zavrsi bio je veci, ne samo na nas dvojicu vec na sve u firmi.
radilo se brzo, ne rijetko duze od osam sati dnevno. posao u radioni je bio gotov ili skoro gotov kad nam je na jednom od jutarnjih sastanaka poslovodja, matteu i meni dao zadatak da zavrsimo posao na komandnom mostu broda. startali smo u ponedjeljak i trebali smo zavrsiti do petka ili subote, uglavnom taj tjedan...